Zagrepčanka Bianca Ban, piše note za filharmoniju, njena dela emituju se putem malih ekrana, projekte odnedavno snima i za Holivud, a u ispovesti “Gradskom magazinu” govori o tome koliko je teško uskladiti talenat i zvanje magistra kompozicije sa mentalitetom Balkana
Klasičnu muziku kao najsloženiji muzički pravac razume i sluša minoran broj ljudi. U Srbiji se “klasika” čuje jedino kada je Dan žalosti ili kada orkestar na groblju svira “poslednji ispraćaj” i to vrlo loše. Jednom je Ludvig van Betoven nadobudnom knezu rekao: ”Kneže, vi ste vašu titulu stekli rođenjem, a ja sam svoju dobio radom. Kneževa je bilo i biće, a Betoven je samo jedan.” Prošla su od tada dva veka. Kneževa gotovo više i da nema, a relativno su retki i kompozitori ozbiljne muzike. Jedna od njih je Bianca Ban, magistar kompozicije. Istorijski gledano, slučaj da se pojavi ženski kompozitor čest je koliko i prolazak Halejeve komete.
Veliki dar i talenat često donose probleme. Muzički genije Mocart toliko se bavio muzikom da nije umeo ni najosnovnije radnje da obavi, kao što je vezivanje pertle. A, koliko je ovaj kompozitor bio slavan govori i sledeći podatak: Nakon Mocartove smrti, njegova žena se preudala za danskog diplomatu koji je na svojoj nadgrobnoj ploči napisao: “Ovde leži muž od Mocartove udovice.” Klasična muzika zastupljena je i u holivudskim filmovima, a sudeći prema statistici, Amerikanci naročito preferiraju kada se te note koriste u scenama u kojima neki bolesnik secka na komade nekog drugog. Koristeći svet kao lutriju, Američki kompozitor Džon Kejdž načinio je od života kockarski aparat koji piše svoje vlastite muzičke kompozicije. Iskomponovao je epohalno delo “Nemo 4.33” uz pomoć kog je dokazao da suština muzičkog događaja ne leži u stvaranju muzike, nego u slušanju. Publika je frenetičnim aplauzom ispratila nastup u kome je četiri i po minuta trajala – apsolutna tišina.
Mlada Zagrepčanka Bianca Ban, veruje da nije važan broj sledbenika, važna je ideologija. Ono što je lepo u jednoj misteriji, to je tajna koju sadži, a ne istina koju sakriva. Skromna i spremna da kroz note materijalizuje svoje misli, ova mlada “mistagoška kategorija” pisanje nota započela je paralelno sa pisanjem slova. Njene prve kompozicije uvrštene su u repertoar školskog hora. Danas, Bianca svira gitaru, pijano, a muzika za koju piše note uvrštena je u programe koncertnih dvorana, televizijskih emisija, video igara, različitih komornih ansambla, simfonijskih orkestara, Big benda, radio emisija, i “kazališnih” predstava. Kompoziciju sagovornice “Gradskog magazina” u izvođenju Zagrebačke filharmonije možete da poslušate ovde:
- Svijet klasične glazbe, a tu mislim na umjetničku, akademsku glazbu, uzak je i profinjen. To je za malobrojnu publiku, u kojoj ima onih koji žele biti dio elite pa su jedino zato u njoj prisutni, ali srećom ima i izvrsnih poznavalaca i iskrenih ljubitelja te glazbe. Sarađujem s ljudima iz cijelog svijeta, ali problem je što se Hrvatska tek nedavno otvorila prema svijetu, pa kaskamo u mnogočemu naspram zapadnih zemalja. Klasična glazba nije profitabilna u kompozicijskom smislu. Ali, tako to ide u životu. Sve što je usmjereno za boljitak i duh čovječanstva rijetko je profitabilno. Prioriteti su postavljeni drugačije. Recimo, iz poreza idu velike količine novca na druge, sporedne stvari kao što su predizborne kampanje ili nogometni stadioni, objašnjava naša sagovornica i nastavlja:
- Inspirira me određeni vizualni podražaj, novo životno iskustvo ili lekcija… Ponekad inspiracija naprosto dođe sama prilikom improvizacije na glazbenom instrumentu ili čak stanja mirovanja, kada nisam uključena u konkretnije fizičke ili mentalne aktivnosti. Ukoliko budžeti projekata na kojima radim dozvoljavaju, radim sa živim sviračima, što je tehnički idealna varijanta. No, kad je posrijedi snimanje živog orkestra, cijene mogu biti vrtoglave jer podrazumijevaju najam velikog profesionalnog studija s adekvatnom tehničkom opremom i tonskim tehničarima (ili najam koncertne dvorane, u čijem slučaju treba svu opremu dovući na lokaciju, kao i tehničare). Zatim, svirače koji prethodno trebaju odraditi određeni broj proba, što opet iziskuje vrijeme i adekvatan prostor za probe. Na kraju i njihov trud, što sve skupa ima svoju cijenu. Ako posao treba odraditi u vrlo kratkom roku, jasno je da se ne može ići na ovakav pothvat s velikim orkestrom, te u tom slučaju radim sa samplovima, odnosno virtualnim instrumentima. Oni su solidna alternativa, zapravo su sjajni jer su beskrajno poslušni što sa živim sviračima često nije primjer, kaže uz osmeh Bianca.
Putem malih ekrana prikazana su Biancina brojna dela, dok je na našim tv kanalima više hiljada puta emitovana njena kompozicija “Ripples for piano” u sklopu reklame za kompaniju koja se bavi prodajom flaširane vode:
Zagrepčanki je žao kada je poslovni partneri angažuju, ali ideju kompozitora svedu na niske grane ne razlikujući akademskog kompozitora od harmonikaša koji kreira u kafani.
- Razlog tome je taj što živimo u vremenu kada su svi sve, a zapravo su svi vrlo malo od toga što tvrde da jesu. Posjetite li jedan poslovno-društveni servis kao što je linkedin, naći ćete mnoštvo primjera gdje se sve trpa u isti koš. Tako se jedna osoba predstavlja na način da radi i zvučni dizajn, i tonski inžinjering, i izvrsno producira glazbu, a također i sklada. Baviti se kompozicijom na visokom nivou iziskuje veliku predanost. Sve navedeno rezultira time da ljudi brkaju titule. Moja profesija je kompozitorstvo u onom izvornom, čistom smislu.
Bianca radi u svom kućnom studiju. Ističe da je studijskim varijantama moguće proizvesti mnogo toga – od orkestra do rock’n’roll banda. Prateći tempo “uvek pokušajte iznova, pogrešite iznova, pogrešite bolje“ granice se pomeraju. Ulaganja su konstantna i taj posao je “skup sport.” Tvrdi da mnogi nemaju tu privilegiju da rade ono što vole, i da pritom razviju ozbiljan biznis. Objašnjava da voli dinamičnost, spontanost i raznolikost koju joj svaki novi projekat donosi. Voli da pobudi reakciju ili interes u ljudima. Želi da njen rad nije samo puko, tehničko uređenje frekvencija, već da ima određeni odjek. Priznaje da nije lako biti u stanju napraviti muziku u bilo kakvom stilu, bilo da se radi o modernom muzičkom pravcu ili nekom istorijskom, u stilu Baha ili Betovena.
- U jednoj emisiji HRT-a edukativnog karaktera na čijem serijalu već duže vrijeme radim, pojavljuju se animacije u kojima glazba treba biti često u nekome stilskom razdoblju – primjerice renesansa, barok, itd. Imala sam prilike raditi jazz projekte u vidu klavirskog tria, a druge u obliku big banda. Skladajući za video igre okušala sam se i u “metalu” i rokenrolu. Za jedan crtani film, u sceni gdje se paradira folk melos, od mene se tražilo skladati folk glazbu u stilu Bregovića što je bilo zanimljivo iskustvo i meni i sviračima. Nitko od nas nije dio tog miljea, pa se u relativno kratkom roku dosta toga trebalo naučiti kako bi rezultat zvučao autohtono. A, evo kako njena muzika za video igru zvuči u svetskoj produkciji:
- Kao kompozitoru izazov mi predstavlja naći adekvatne, kvalitetne suradnike s kojima se razumijem. Nije mi dovoljno da je netko dobar muzičar, već da me razumije i da ima viziju kako da iznese moju ideju. Tu puno ovisi o iskustvu, komunikaciji… S mlađima je uvijek lijepo raditi jer su vrlo entuzijastični, ali često nemaju puno iskustva, što može predstavljati problem. S druge strane, mnogi stariji misle da sve znaju jer imaju iskustva, pa onda ne vježbaju.
O tome kakvim očima nju gledaju, obzirom da odstupa od klišea “muškog kompozitora” Bianca kaže:
- Nažalost, živimo u jednom zatucanom podneblju koje još uvijek gleda na žene kao na osobe koje bi se trebale baviti kućnim poslovima. Ni slučajno intelektualnim gdje, ne daj Bože da je još i dobra u tome. I uz sve to treba uvijek biti uglađena, otmjena i odisati seksipilom, odnosno biti eksponat koji treba predstavljati lijepo i ženstveno. Jer, žene su, naime, puki objekti. Sve to mi predstavlja velik problem jer su ljudi često skeptični: kako to da se jedna žena, prema stereotipu nježna osoba, smije baviti nečim prefinjenim kao što je umjetnost? Ali, kad malo bolje razmislimo, baviti se umjetnošću upravo jeste malo prefinjeno i nježno. U svakom slučaju nije posao sličan rezanju drva i kamenolomu, zar ne? Čak je i Platon držao kako se baveći striktno umjetnošću razvija pretjerana nježnost, ne smatrajući to nečim, za ono vrijeme pozitivnim po muški rod – zaključuje Bianca, filozof među kompozitorima.
Banova pred kojom je blistava karijera danas je na raskršću puteva sa kojih se ne vraćate onakvi kakvi ste krenuli. Dobila je nekoliko ponuda koje se ne odbijaju. Među njima su i predlozi za rad na projektima elitne produkcije i koncertne muzike na Bliskom istoku. Dijametralno, ponude stižu iz Amerike. A, kojim putem će krenuti Bianca, saznaćemo uskoro putem Al Džazire ili preko Njujork Tajmsa.
